U poslednjih dvadeset godina srušeno je preko sto kulturološko i istorijski značajnih objekata u samom centru Novog Sada, ali su istovremeno nicali tržni centri, Matijevićevi hoteli, kao i bespravno i "divlje" podignute zgrade koje ruže jezgro grada. Nedavno rušenje dela fasade i krova u Dunavskoj 14 uznemirilo je mnoge Novosađane: iako je najprometnije gradsko šetalište u "pola bela dana" zasuto građevinskim materijalom, tragedija i žrtve su srećom izbegnuti, baš kao i odgovornost za ovaj čin, ali su posledice ostale.
Čak i kada ne postoje investitori koji bi istoriju Novog Sada brže-bolje, na kvarno, uz korupciju i podršku inspekcija porušili i sklonili na smetlište, problemi su tu: pri jačem povetarcu ili "silnijoj" kiši, fasade same otpadaju, zidovi pucaju, a stanari ćute i trpe, jer ih zakon i birokratija onemogućavaju da intervenišu, sređuju i adaptiraju ovaj prostor. Zakon ih ne štiti samo kada oni iznad zakona u paktu sa onima izvan njega ne odluče da je vreme da se spomenik kulture valja preko noći transformisati u šoping molove i noćne klubove.
Naime, dok su sva prethodna rušenja rađena pod direktnom upravom gradske vlasti i urbanista i imali prvenstveno za cilj rešavanje saobraćajnih problema, u poslednjih dvadesetak godina rušenja se rade uglavnom na divlje i Novosađani samo mogu da tužno posmatraju kako nestaje centar. Koliko je zgrada u centru srušeno ili totalno rekonstruisano nije poznato, ali neke procene govore da je u poslednje dve decenije u zaštičenom jezgru preko 100 objekata zauvek nestalo. Svaki objekat je za sebe priča,ali sve se svodi na divlje rušenje i bahato ponašanje raznoraznih investitora, koji su uz manju ili veću podršku ljudi iz raznih administracija uspevali da sruše stara zdanja i pod geslom "napravićemo mi još stariji i lepši Novi Sad" na njihova mesta postave arhitektonska (ali, veoma isplativa) rugla. Devedesete je prvenstveno obeležila divlja gradnja Tržnog centra "Lupus" za koji se i tada znalao da je sagrađen nelegalno, ali i pored pisanja medija i pojedinih izjava lokalnih funkcionera, kao i zvaničnih akata inspekcije i drugih službi, do rušenja te višespratnice u Zmaj Jovinoj ulici nije došlo. Ovaj TC je danas više prazan nego pun i nikada zapravo nije ni privukao Novosađane kao kupce.
Slična sudbina je zadesila i "Pariski magazin" koji je nikao na mestu već trošne kuće. Tako je i preko noći skoro nikla i stakleno-metalna zgrada na uglu Trifkovićevog trga, Laze Telečkog i Miletićeve ulica, za koju su svojevremeno pojedini mediji pisali da je građena bez dozvola, ali sad to više i nije važno jer je sigurno do sada i legalizovana, kao i svi drugi objekti. Nedavno je pored te zgrade sagrađena nova zgrada uz peripetije sa komšijama koje su se žalile da se sve radi nelegalno, ali je na kraju taj novi objekat ipak zadražao deo nekadašnje fasada, čime je bar delimično sačuvana istorija grada, jer to je ona kuća sa poznate fotografi je iz januara 1942. godine iz vremena Racije. Kada smo kod Trifkovičevog trga spomenimo i nedavno izvedenu nadogradnju na uglu ovog Trga i Miletićeve ulice.
Posebno katastrofalna situacija je u Laze Telečkog i Mite Ružića, gde nije bilo toliko rušenja, ali skoro svaki objekat preživeo bar po jednu rekonstrukciju, tako da malo toga sem golih zidova i po nekog krova podseća na zgrade koje su nekada bile, a neke i dalje jesu pod zaštitom.
Ko je zatajio? Ako pitate objektivnu javnost: svi, ako pitate nadležne: niko, ili baš onaj drugi (nikako mi). Građevinska inspekcija je češće okretala glavu nego što je koristila, a kada je rešila da ide do kraja, onda je shvatila da nema novca za rušenje. Zbog zakonskih promena, pojedini objekti su legalizovani na "kvarno" i uz mig bivših gradskih vlasti, a kako su iste radile, najbolje pokazuju hapšenja urbanista i onih koji su o ovom pitanjima odlučivali.